Vesna Škulić: Jedne obične stepenice mogu te natjerati da odustaneš

Je li točan podatak da u Hrvatskoj 12,5 posto stanovništva čine osobe s invaliditetom? I ima li Hrvatska, s obzirom na Domovinski rat, više osoba s invaliditetom od drugih zemalja, barem u europskim okvirima?
– Nažalost, taj podatak je točan i broj osoba s invaliditetom se povećava. Mi smo u okviru statistike Svjetske zdravstvene organizacije.

Kakva je prosječna razina obrazovanja osoba s invaliditetom (OSI) u Hrvatskoj?
– Situacija je ovakva: 67 posto osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj je bez završene ili tek sa završenom osnovnom školom, 25 posto ih ima završenu srednju školu, tri posto završenu višu ili visoku školu, a pet posto ima završeno specijalno obrazovanje. Ovo su poražavajući podaci na kojima se svatko treba zamisliti.

Koje su glavne prepreke da se ta razina poveća?
– Glavne prepreke su nepristupačni sustav obrazovanja u svim segmentima: za djecu s motoričkim smetnjama fizičke barijere, nedostatak osobnih asistenata, asistenata u nastavi… Koliko nastavnika je educirano za rad s djecom koja imaju govorno-slušne teškoće, a nemaju prevoditelje na znakovni jezik? Koliko ih poznaje Brailleovo pismo? Također, nefleksibilnost obrazovnog sustava. Vjerujem da će se sve to s vremenom mijenjati i da ćemo za nekoliko godina imati sasvim drukačiju sliku.

Jednom ste izjavili da se od cijelog svojedobnog studiranja na fakultetu najviše sjećate „bezbroj stepenica“, zbog čega ste, koliko sam shvatio, i prekinuli studij. U Vašim nedavnim intervjuima, pak, čitamo kako namjeravate nastaviti studij. Možete li nam reći nešto o tome?
– Prije rata upisala sam Filozofski fakultet u Zadru. Naravno, najlakše je naći opravdanja za neke svoje „nedovršene priče“, jer je u mom životu bilo i jest puno više stepenica. No, kada si mlad i pun zanosa i ideala, s namjerom da mijenjaš svijet, jedne obične stepenice te mogu natjerati na odustajanje. Kao prvo, ograničen je broj i izbor fakulteta na kojima uopće možeš studirati. Većina ih je samo djelomično pristupačno, neki imaju samo pristupačan ulaz, a sve ostalo je upitno itd.. Što se tiče mene i mog fakulteta, poslije sam tri puta upisivala Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, no jako se teško vratiti s obzirom na posao koji obavljam, a koji uključuje česta putovanja, tako da su u zadnjih desetak godina rijetki bili vikendi kada sam bila slobodna. No, opet naglašavam: gdje ima volje, ima i načina.

Kakva je u Hrvatskoj dostupnost institucija koje bi trebale pomagati osobama s invaliditetom?

– Ta dostupnost je slaba. Kao prvo, postoje jasni standardi o pristupačnosti na svim razinama. Dakle, ne smijemo gledati samo institucije u koje uglavnom zalaze osobe s invaliditetom, već općenito: obrazovne, zdravstvene, gradski i međugradski prijevoz, kulturne institucije, sportske. Sve bi one morale biti pristupačne, a pristupačnost znači da ustanova ima prilaznu rampu, WC… Da ne nabrajam: moraju biti pristupačne kao i svim građanima pod istim uvjetima. Svaki prostor koji je namijenjen javnosti trebao bi biti pristupačan i osobama s invaliditetom. Ako nije, to se zove diskriminacija na osnovi invaliditeta.

Dok ste bili saborska zastupnica, izjavili ste da kao osoba s invaliditetom možete bez problema ući u saborsku zgradu i doći dizalom do saborske dvorane, ali da vam je u samoj saborskoj dvorani kretanje ograničeno i otežano? – Moram reći da su se u Saboru maksimalno potrudili oko pristupačnosti. Jedino mi je jako smetalo to što sam, kada bih govorila u ime Kluba zastupnika SDP-a, govorila sa svojega mjesta, a ne s govornice. Sada mi je žao što nisam više inzistirala na tome da se govornica prilagodi. To nije tehnički zahtjevan i skup posao, a daje sasvim drugu sliku o hrvatskom parlamentu, koji je, između ostaloga, izglasao Zakon protiv diskriminacije, ratificirao UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i Opći protokol, Deklaraciju o pravima osoba s invaliditetom i još mnogo drugih pozitivnih propisa koji se direktno ili indirektno tiču osoba s invaliditetom. Uopće, osobe s invaliditetom su podzastupljene u javnom i političkom životu. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom provodi se pod načelom „O nama uvijek s nama“. Političke i druge odluke o osobama s invaliditetom ili u njihovo ime donosi netko drugi. To se događa i u udrugama osoba s invaliditetom koje vode ljudi koji nemaju invaliditet ili dijete s teškoćama u razvoju.
Kakva je mogućnost zaposlenja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj? – U ovom trenutku tržište rada praktički ne postoji niti za zdrave ljude. A kada su osobe s invaliditetom u pitanju, tu je situacija još tužnija, iako moram reći da se prošle godine zahvaljujući poticajnim mjerama aktivnog zapošljavanja zaposlio veći broj osoba s invaliditetom. Kod nas tržište rada ne prepoznaje osobe s invaliditetom kao zaposlenike, jer je i percepcija javnosti da se na nas gleda samo iz socijalnog ili zdravstvenog aspekta, a ne kao na osobe koje su osposobljene, obrazovane, dobri i vjerni radnici…
Koliko je ulazak Hrvatske u EU utjecao na položaj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj?

– Već sam napomenula da je Hrvatska ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i već time preuzela obvezu poštovanja načela koja su određena Konvencijom. Inače, Konvencija nije skup dobrih želja već nabrojeni standardi koje zemlje potpisnice moraju osigurati, u skladu sa svojim ekonomskom situacijom. U ovom trenutku svi smo pritisnuti teretom ekonomske krize, ali to ne znači da osobe s invaliditetom moraju ići ispod razine prava ili da im se oduzimaju neka prava koja ih guraju prema granici siromaštva.

Je li točno da su 2. srpnja ove godine, nakon pristupanja Hrvatske u EU, prestale vrijediti neke mjere HZZZ-a za zapošljavanje osoba s invaliditetom, jer nisu bile usklađene sa zakonodavstvom EU-a?

– Mjere HZZZ-a prestale su vrijediti s datumom ulaska Hrvatske u EU, no to ne znači da je prestao vrijediti i postojeći Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju. Također, to ne umanjuje odgovornost onih koji provode i kontroliraju provedbu tog zakona. Od Nove godine stupit će na snagu novi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, koji daje širi spektar i za poslodavce i za osobe s invaliditetom, te nudi veću i kvalitetniju mogućnost uključivanje osoba s invaliditetom na tržište rada.

Svojedobno ste bili predsjednica Hrvatske udruge oboljelih od rijetkih bolesti. Kako je regulirana i kako bi, po Vašem mišljenju, trebala biti regulirana skrb za takve bolesnike, s obzirom na opći trend komercijalizacije zdravstva?

– Više nisam predsjednica te udruge, no to ne znači da me prestao zanimati taj stvarno veliki problem. Kada govorimo o rijetkim bolestima, moramo znati da se radi o malom broju pacijenata u ukupnoj populaciji, ali o puno različitih bolesti. Istraživanja su skupa, dijagnostika je teška, lijekovi su preskupi – lijekovi za neke bolesti koštaju i preko milijun kuna za godinu. Ali upravo iz tog razloga bi trebao postojati Registar oboljelih od rijetkih bolesti, te bi trebalo osnovati poseban fond, a ne sve skretati na humanitarne akcije. Što se tiče komercijalizacije zdravstva u RH, mi smo, nažalost, napustili jedan dobar model zdravstvene zaštite u kojem je svatko imao svoju „košaru“ besplatnih medicinskih usluga.

Počela bih od vrtića

•• – Da imate moći i ovlasti, što biste prvo napravili u popravljanju položaja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj?

– Eh, da je meni vlast samo pet minuta! Šala, naravno. Činjenica je da sam u visokoj politici više od deset godina i da me ne može eskulpirati to što sam bila oporbena zastupnica. Dakle, bila sam na mjestima na kojima se odlučuje, a to je vlast. Trudila sam se koliko sam mogla progovoriti na politički način o osobama s invaliditetom, jer to i jest političko pitanje, ne samo jedne stranke i jedne vlade. To je političko pitanje jedne zemlje prema svojoj  najvećoj manjinskoj grupi građana. To nije samo ekonomsko, socijalno i zdravstveno pitanje, već i pitanje ljudskih prava.

Mislim da ni mi osobe s invaliditetom nismo svjesni snage i moći koje bi morale utjecati na kreiranje politika prema nama. Ne smijemo biti ničiji proračunski taoci, u stilu „jednom, kada zemlja bude imala više novca…“, već snaga koja postoji, čiji će se glas slušati, odnosno biti aktivno uključeni u procese odlučivanja. Moramo biti dio ekonomske i socijalne strategije, dio planiranja svih politika i sustavnog rješavanja. Moraju nam se otvoriti pristupi svim resursima. Treba nam dati odgovornost, a to znači da smo uključeni u društvene tokove. Ako se respektiraju neke puno manje manjinske grupe, pitam se zašto se ne respektira gotovo četvrtina stanovnika ove zemlje? Jesmo li previše tihi, umorni, jesmo li drugima prepustili da odlučuju u naše ime?

– Možemo li konkretno: koji bi bio Vaš prvi potez?

– Nema tu prvog poteza: tu se radi o jednom cijelom sustavu koji treba urediti po svim načelima ljudskih prava, uvažavanja svakog pojedinca i njegovih mogućnosti. Krenula bih od ove generacije koja sada kreće u vrtiće, radila na njihovoj senzibilizaciji, a možda napravila i radikalnije mjere: smijenila ravnatelje nekih škola koji izmišljaju razloge da se djeca s teškoćama u razvoju ne mogu upisati u redovni sustav obrazovanja. To je politika koja se radi na svim frontovima, umrežena, prateći jedna drugu. Ne možemo imati pristupačnu školu, a prijevoz do škole nemamo! Uvijek govorim da problem osoba s invaliditetom nije revolucija, već borba koja ide paralelno s razvojem društva i društvenih odnosa. Odgovornost je ključna riječ za sve.