Djeca sa invaliditetom imaju pravo na život

U Udruženju smatraju da o tome koliko se prihvataju djeca s invaliditetom dovoljno pokazuje i diskriminatorna norma u Zakonu o uslovima i postupku za prekid trudnoće koja propisuje da je dozvoljen prekid trudnoće od desete do 20. sedmice ukoliko se na osnovu medicinskih indikacija može očekivati da će se roditi dijete s invaliditetom.

»Zakon dozvoljava prekid trudnoće i poslije 20. nedjelje samo pod uslovima da se može ugroziti život majke i ukoliko se može očekivati da će se roditi dijete sa “težim oblikom invaliditeta”«, kazali su iz Udruženja povodom Međunarodnog dana djeteta.

Kako su naveli, u slučaju da je plod nastao silovanjem, odnosno krivičnim djelom, abortus se dozvoljava do 20. sedmice, ali ne i poslije.

»Dakle, majka ne smije prekinuti trudnoću poslije 20. sedmice ukoliko je silovana, ali joj je to dozvoljeno u slučaju da se pretpostavlja da će roditi dijete s invaliditetom«, upozorili su iz Udruženja.

Kako su naveli, tom normom Crna Gora dozvoljava ženama da unište svoj plod i ljudski život samo ako se pretpostavlja da će se roditi dijete s invaliditetom.

»To potvrđuje da se i dalje ne poštuju ljudska prava osoba s invaliditetom ni u zakonodavstvu, a kamoli u praksi i da se već odavno krši i član 1 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koji kaže da se svi ljudi rađaju slobodni i jednaki u dostojanstvu i pravima«, precizirali su iz Udruženja.

Naveli su da se time ne poštuje ni član sedam Deklaracije kojim se ističe da su svi ljudi jednaki u pravima i pred zakonom i da imaju pravo bez ikakve diskriminacije na jednaku zaštitu od strane zakona.

»Zato koristimo ovaj dan da pozovemo sve subjekte društva, a prije svega državu, da se odgovornije odnose prema svoj djeci, a da djeci s invaliditetom prije svega dozvole da se rađaju i žive kao i druga djeca, čiji život i odrastanje, ukoliko im se pruži adekvatna podrška, neće biti manje srećan i ispunjen”, poručuju iz UMHCG.

U Crnoj Gori ne postoje precizni podaci o broju djece s invaliditetom, kažu, pa su stoga i mjere koje se preduzimaju na poboljšanju njihovog statusa selektivne i često nedjelotvorne.

Ukazuju da je veoma mali broj djece s invaliditetom, u odnosu na ukupan broj, uključen u obrazovni proces od najranijeg uzrasta ili nije uključen na način koji omogućava potpuno i dostojanstveno ostvarivanje prava djeteta.

»Veliki broj ove djece još uvijek roditelji skrivaju u okviru svojih porodica, jer ne žele da društvo sazna da njihovo dijete ima invaliditet, smatrajući da je invaliditet nešto loše, ružno i da će odrastanje i napredak njihovog djeteta u najvećoj mjeri zavisiti od invaliditeta«, rekli su iz UMHCG.

Na taj način, kako smatraju, ne samo da se omalovažava ličnost i sposobnosti osoba s invaliditetom, »nego se djeci usmjerava odrastanje ka njihovoj izolaciji, ćime se često krši najbolji interes djeteta.

Invaliditet je samo jedna više osobina, a ne osuda, bolest i kazna, podsjećaju iz Udruženja mladih sa hendikepom.