Moja priča: Miro Milaković

Nisu sve priče sretne, inspirativne, kao što život nakon preokreta ne donosi svakoj osobi s invaliditetom spoznaju kako dalje, treba hrabrosti za novi dan. Zadovoljstvo neće doći samo, pogotovu ako se prepuštamo sivim mislima i neprihvaćanju sebe.  Miro očekuje da će ljubav ispuniti gorčinu koja vrišti iz svake njegove izjave. Prvo i osnovno, potrebno je prihvatiti sebe sa svim nedostacima i nesavršenostima, a opet biti zadovoljan sobom. Gledajući sebe kao gubitnika, kako očekivati da okolina vidi ono što je ispod?

Noć koja je promijenila sve

„Sjećam se večeri kada sam imao prometnu nesreću“, priča Miro. „Prošla je ponoć, ostavio sam djevojku kod njezine kuće i nakon što sam stao kod pekare nastavio voziti. Izgubio sam kontrolu nad vozilom, sletio s ceste, pri čemu se automobil okrenuo na krov i tako zaustavio. Ležao sam u krvi, vani hladno, bilo je minus četiri stupnjeva, zvao pomoć, vrištao.  Sreća,  čuo me čuvar s obližnjeg gradilišta i pozvao hitnu pomoć koja me odvezla u bolnicu.

Prije nesreće bio sam pun života, kao što kažu nisam imao granica. Kad bih nešto odlučio, učinio bih to pod obavezno. Nesreća me potpuno promjenila. Nisam više razmišljao o materijalnom, počeo sam primjećivati nesretne ljude oko mene kojima sam želio pomoći. Te misli i želja da pomognem potrebitim došle su mi nakon snu koji sam sanjao 2006. godine u Krapinskim Toplicama. Danas kada pročitam, čujem o majkama koje ostavljaju vlastitu djecu, muškarcima koji zlostavljaju žene i djecu cijeli dan mi je tužan sa suzama u očima. Jedino što želim je pomoći koliko mogu. Moji prijatelji nakon nesreće stalno mi govore da je najvažniji seksualni život. Ne mislim tako, ne želim više ulaziti u vezu kada nema osjećaja, tražim emocije, poštenje, iskrenost. Volio bih se oženiti i stvoriti vlastitu obitelj, problem je što u virtualnom kao i stvarnom svijetu upoznajem žene koje nakon što čuju kolika su mi primanja, kako živim, prestaju s dopisivanjem ili nestaju iz mojeg života.

Utjeha u depresiji

Dobro se osjećam u udruzi tjelesnih invalida, tamo sam učlanjen, prihvatili su me, ima nas desetak koji se nalazimo dva puta tjedno samo na dva sata što je premalo. Dijagnoze su različite: cerebralna paraliza, tjelesni invaliditet i mentalne teškoće. Volio bi da se više družimo, tamo smo svi veseli, ne osjećam se usamljen i živim za te susrete. Prije nesreće imao sam puno prijatelja, auto, novac i uvijek su me voljeli u društvu. Pomalo su se prijatelji počeli odmicati od mene, neki su stvorili obitelj, ja sam ostao sam. Zašto se čudite kad priznajem da sam svakih nekoliko dana u teškoj depresiji, konstantno razmišljam o smrti koju gledam kao izlaz iz patnje kroz koju prolazim. Mislim da su osobe s invaliditetom u našoj državi zapostavljene, zaboravljene, ne brine se dovoljno o njima, a ima nas koji možemo pridonijeti u pozitivnom smislu i pomoći drugima kada bi nas se prihvatilo. Na žalost onaj tren kada shvate da sam osoba s invaliditetom osude me i ne žele me dalje upoznavati. Na papiru sam osoba sa 100-postotnim invaliditetom, ali ja hodam, samostalan sam i pomažem drugima koliko mogu. Ne očekujem puno od života, samo iskreno prijateljstvo, osobu koja će mi pružiti priliku, upoznati me i sa mnom, muškarcem od 31 godine, podijeliti društvo, šetnje i sve one trenutke koji su besplatni, a ne želim kroz njih prolaziti sam. Želim osvijestiti sve zdrave da ne sude osobu dok je ne upoznaju, nikada ne znaju kada mogu doći u situaciju u kojoj sam se ja našao.